Vlada nakon krize mora učiniti ono što je trebalo učiniti odavno: potaknuti udruživanje, pokrenuti otkupne centre, povećavati zastupljenost domaće robe u trgovini, zarađivati na izvozu viškova te više motivirati mlade da se uključe u generacijsku smjenu i preuzmu poslove

Europom se pod utjecajem pandemije koronavirusa dramatično počeo širiti novi trend – poljoprivredni patriotizam. Tom trendu priključila se i Hrvatska jer je u mjesec dana hrana postala top-tema, a dogodila se i eksplozija raznih online prodaja, drive-in tržnica te grupa na Facebooku ​za potporu domaćim OPG-ovima.

Na forumima i društvenim mrežama počelo se raspravljati o tome kako najlakše nabaviti hranu. Hrana je postala još važnija jer je život u izolaciji, odnosno strah da se ne zaraze, izazvao kod ljudi promjenu ponašanja pa ih sad sve više online naručuje proizvode kako bi ih dobili na kućnu adresu. Potrošači vjeruju da se tako manje izlažu riziku nego odlaskom u trgovine. Kad je zaprijetila nestašica hrane u trgovinama zbog usporavanja opskrbnih lanaca i kad je jedna od mjera za smanjivanje socijalnog kontakta bilo zatvaranje tržnica, stvorio se dojam da smo se svi napokon okrenuli domaćim proizvođačima te da će oni sada postati i glavni dobavljači hrane.

Sporadična proizvodnja

Međutim, je li to zaista tako i može li taj novi oblik prodaje biti dugoročan ili će nestati s vraćanjem trgovine u normalno stanje? Još važnije, imaju li hrvatski proizvođači dovoljno robe da na dulji rok tako isporučuju proizvode kad je poznato da Hrvatska uvozi gotovo pedeset posto svojih potreba za poljoprivredno-prehrambenim proizvodima?

Hrvatska je godinama ulagala golem novac u poljoprivredu. Samo na potpore proizvodnji troši se više od tri i pol milijarde kuna na godinu, a od ulaska u EU priče o poljoprivredi svele su se isključivo na distribuciju novca – koliko će tko dobiti poticaja, kako povući novac iz dostupnih fondova Europske unije – a potpuno je izostala otvorena rasprava zbog čega nismo konkurentni i kako to da smo poljoprivredu sveli na sporadičnu proizvodnju i postali jedan od najvećih uvoznika hrane u EU.

Vrijednost hrvatske poljoprivredne proizvodnje pala je na 17 milijardi kuna. Primjerice, 2008. bila je 22 milijarde, a početkom devedesetih godina prošlog stoljeća čak 30 milijardi kuna. Pali smo u gotovo svim proizvodnjama i svoju samodostatnost u pojedinim proizvodnjama spustili na ispod pedeset posto. Kad je riječ o mlijeku, i niže od toga; slično je s mesom, ali i većinom voća i povrća.

Proizvodnja nam i dalje pada ili u najboljem slučaju stagnira unatoč silnim ulaganjima u nju. To potvrđuju i posljednji podaci da je proizvodnja voća i povrća 2019., nakon rekordne 2018., ponovno pokazala svu ranjivost tog sektora zbog usitnjenosti posjeda i nedovoljnog ulaganja u tu djelatnost koja je sve ovisnija o klimatskim promjenama.

DZS-ovi podaci nisu optimistični i pokazali su da je, primjerice, samo proizvodnja jabuka opala za gotovo 29.500 tona, što je manje za više od 30 posto. Slično je s većinom voća i povrća.

Usporedno s padom gotovo svih proizvodnji (osim u ratarstvu, gdje bilježimo bolje rezultate) uvoz hrane drastično je narastao, na oko tri milijarde eura, a deficit nam je premašio milijardu eura. Sve to govori da smo svih ovih godina slijepo gledali u Bruxelles koji nam je nametao razna nova pravila, a mi im se divili i sve svoje promašaje i padove pravdali nekim novim politikama te konkurencijom koja je bolja od nas i uništava nas dampinškim cijenama.

Nova poljoprivredna paradigma

Kad nas je snašla pandemija kakvu do sada suvremeni svijet nije iskusio, odjednom smo svi postali svjesni ranjivosti jer smo taj gospodarski sektor potpuno zapustili i dopustili da pod parolom slobodnog tržišta postanemo ovisni o uvozu te da ionako malu proizvodnju još dodatno usitnimo i razbijemo na mnogo malih OPG-ova. Politika svih ovih godina nije jače poticala udruživanje u kooperative, poput onih u drugim zemljama EU, kako bi proizvođači imali veće količine, konkurentnu cijenu te postali glavni opskrbljivači trgovina u kojima se, prema slobodnoj procjeni, ostvaruje više od 90 posto prometa trgovine hranom.

Naravno, ulazak u EU i otvaranje tržišta donijeli su i niz pogodnost: dostupnost robe postala je uobičajena, drastično smo povećavali kvadrate trgovačkih lanaca koji su uvozili sve što su potrošači trebali iz cijelog svijeta, a cijene su počele padati, što je odgovaralo kućnim proračunima i smanjivalo udjel potrošnje za hranu, a ostavljalo prostor za drugu robu i usluge. I sve se to okrenulo u samo mjesec dana. Cijeli svijet suočio se s pandemijom, a iako opskrba još funkcionira, pitanje je kakva će biti u budućnosti – hoće li se sve normalizirati ili ćemo biti prisiljeni tražiti nove poslovne modele te se okrenuti sami sebi?

Zato sada svi govore o tome da treba potaknuti proizvodnju kako bismo u budućnosti imali dovoljno barem onih esencijalnih proizvoda bez kojih se u situaciji zatvaranja granica ne može. O poljoprivrednom suverenitetu​ pisao sam godinama kao novinar koji prati sektor više od dvadeset godina, a jednaka stajališta imam i sada kada sam se upustio u privatni pothvat pokretanjem prve PR agencije specijalizirane za promicanje agrobiznisa – Kombinat 1969. Naime, uvjeren sam da Hrvatska može i treba imati bolju poljoprivredu.

Preokret u mjesec dana

Početkom siječnja njemačka ministrica poljoprivrede Julia Klöckner na Zelenom tjednu u Berlinu uputila je dramatičan apel svim potrošačima u EU. Poručila je tada da smo se svi jako udaljili od poljoprivrede i da imamo dva-tri mobitela, sva čuda tehnike, a kad se cijene hrane trebaju povisiti jer poljoprivrednici dramatično propadaju, onda se dižemo na noge i tvrdimo kako se to ne smije dopustiti. Samo mjesec dana poslije sve se okrenulo. Svi govorimo o hrani i postajemo svjesni koliko je važno razmišljati drukčije i usmjeriti neku buduću strategiju u njezin oporavak i vraćanje dostojanstva onima koji nas hrane i za nas proizvode.

Zato sve zemlje sada pozivaju na poljoprivredni patriotizam i upozoravaju da poljoprivreda i proizvodnja hrane u ovom trenutku nikako ne smiju stati. No najveći im je izazov nedostatak radne snage koji dolazi do izražaja kad počinje sezona radova i žetva, odnosno berba prvih kultura u voćarstvu, povrtlarstvu. U većini zemalja Europske unije vlasnici OPG-ova starija su populacija, koja je pod posebnim udarom ovog opasnog virusa. Prema nekim podacima, čak je 59,7 posto vlasnika OPG-ova u Uniji starije od šezdeset pet godina. Slično je kod nas. Zbog toga vlade pokušavaju pronaći načine da se slobodna radna snaga, dakle ona koja je u ovom trenutku već ostala bez posla, angažira i prijavi za pomoć u radu u poljoprivredi u kombinaciji volontiranja i osiguravanja koliko-tolikoga dohotka.

Kratkoročno online rješenje

Opskrba hranom diljem svijeta nailazi na sve veće zapreke, uključujući ograničenja izvoza kojima veliki proizvođači žele osigurati opskrbu svojih građana. Zato se i dogodila eksplozija online naručivanja prehrambenih namirnica. Iako taj oblik prodaje trenutačno funkcionira, uvjeren sam da je to ipak kratkoročno rješenje koje će možda olakšati dostupnost robe potrošačima i prodaju domaćim proizvođačima koji zbog sadašnjih mjera ne mogu prodavati uobičajenim kanalima. No ta ‘ambulantna’ prodaja neće imati dug vijek i oduzet će mnogo vremena i energije malim proizvođačima – od organizacije prodaje i dostave do većih troškova prijevoza.

Taj način diže cijene proizvoda, što ostavlja prostora uskom dijelu potrošača, onima s višim standardom, da si priušte taj način nabave. On je dobar, ali u svijetu i među većinom potrošača, posebice starijih i siromašnijih, i dalje je dominantna prodaja na policama trgovačkih lanaca. Zbog toga bi nakon krize hrvatska vlada trebala ozbiljno sagledati stanje u tom sektoru i promijeniti smjer: potaknuti udruživanje, pokrenuti otkupne centre, povećavati zastupljenost domaće robe u trgovini, zarađivati na izvozu viškova te više mlade motivirati da se uključe u generacijsku smjenu i preuzmu poslove.

Hoće li se takvo što dogoditi, ovisit će i o tome kojom ćemo se brzinom vratiti u globalizirani svijet ekonomije i hoćemo li iz ove pandemije izvući neke pouke ili ćemo sve nastaviti po starome.