Najava njemačke kompanije Meggle da gasi svoju proizvodnju u Hrvatskoj kao da je sve iznenadila u državi, a to što su svi iznenađeni i čude se ovoj poslovnoj odluci samo je dokaz da Hrvatska ne kontrolira sektor poljoprivrede i proizvodnju mlijeka prepušta slučaju jer ona sve brže ide prema svome dnu i kraju. Jer država koja je s oko 50.000 kooperanata u posljednjih 20-tak godina pala na oko 4500 proizvođača mlijeka, a proizvodnju smanjila na oko 40 posto samodostatnosti, očito nema plan kako da ovu proizvodnju sačuva, poveća i održi je rentabilnom. 

Pad proizvodnje mlijeka u Hrvatskoj traje duže od 13 godina, a pokušaju malih proizvođača da se udruže i naprave mini mljekare nisu uspjele (ima nekoliko rijetkih pozitivnih slučajeva koji odlijevaju uvoznoj konkurenciji) i u tom periodu nije pronađen strateški način da se proizvodnja sačuva.

EU ima viškove mlijeka, one su povećane jer su proizvođačke kvote ukinute, a koronakriza je stvorila ogromne zalihe i tržišne viškove. Meggle je očito procijenio da mu se u Hrvatskoj proizvodnja više ne isplati jer je jeftinije svoje brendove dovoziti s otvorenog EU tržišta i proizvoditi ih u manje skupljim zemljama iz regije u kojoj se poljoprivrednici još bave proizvodnjom mlijeka jer država vodi brigu o njima.

S gašenjem ove tvornice nestat će većina od 340 mliječnih farmi s ukupnom proizvodnjom od oko 26 milijuna kilograma mlijeka, odnosno oko 6 posto sveukupne količine mlijeka koja se na godišnjoj razini isporučuje u hrvatske mljekare. Rijetki će naći nove mljekare za koje će proizvoditi mlijeko, a neki će biti i sretni da prestanu raditi ovaj posao koji se radi 365 dana u godini i mukotrpan je. Ono što plaši je da pored svih državnih institucija – HGK, HUP, Ministarstva poljoprivredne, Savjetodavnih službi i kakvih ne sve čuda administracije država nema pojma da se u trećoj po veličini mljekari događa ovakav proces i da ovakav proizvođač ima namjeru gasiti proizvodnju.

Sada se svi dižu na noge i tvrde kako će naći rješenje. No, rješenja nema i neće ga biti dok se u Hrvatskoj ne krene konačno govoriti o proizvodnji i izvozu, a ne o distribuciji novca za poljoprivredu. U Hrvatskoj osim ratarstva propada većina proizvodnje, ali se o tome šuti i ne govori realno. Ovakav pristup dovest će do toga da će nas jednog dana iznenaditi i ako ode Lactalis iz Dukata. Hrvatsko mljekarstvo godinama traži rješenje, a otvoreno tržište nas demantira i potvrđuje da nešto u poljoprivrednim politika godinama ne štima. Zato bi trebalo prestati pričati o poticajima, a govoriti o proizvodnji i zašto je imamo sve manje.