Autor: Ivo Grgić, prof. dr.

U ljetnoj dosadi negdje na sjevernom Jadranu umjesto slušanja Beroša i drugih mu pajdaša, dobro dođe i mali ili veliki oglasnik za razbibrigu. Vrtim sve rubrike koje ne ugrožavaju ćudoređe hrvatskih duša i zamjećujem dvije rubrike koje me više pogađaju nego objava o otvaranju javnih kuća u Njemačkoj s polovičnom uslugom.

Mnoštvo je oglasa gdje se nudi „kuća sa svim komunalijama, …. jutara zemlje i …. cijena 20.000 eura, a može i ….“. Brzo uključujem mjerač udaljenosti i kako se primičem Zagrebu broj nekretnina u prodaji se ne smanjuje, ali sve je manje zemlje oko i malo dalje od kuće. Hm, pomislih, to i nije loše za mladića koji ulazi još malo u zlatne godine (vrag ih odnio kao i onog tko sklepa tako bedastu parolu – kao da parole mogu biti pametne).

Kao pravi dotepenecali koji nema još jednu putovnicu odnosno pasoš, ne zbog životne čistoće nego zbog lijenosti, a i došao sam u Zagreb da se nasadim na Jelačić placu (malo promašio) prihvatih se ipak da vidim i koja je potražnja ali i ponuda u „glavnom gradu svih Hrvata, a malo manje manjina“. I sve bi se one meni novčano prihvatljive mogle skupiti u jednu npr. „Dobro očuvana garsonjerica, 10 minuta do tramvaja, etažno grijanje, 38 kvadrata…… samo 62.000 eura, zadnja cijena“. Malo se zamislih, pa to je otprilike veličina srednjeg svinjca u Bosanskoj Posavini, a cijena…

Onda se sjetih prijatelja koji je stambeni problem „riješio“ kroz Program poticane stanogradnje, skoknuh tamo da vidim o čemu se radi jer sam ja svoj „problem“ riješio poštenom udajom, a tamo….. dragi Bože čega nema. I da ne duljim, negdje mi u donjem kutu lijeve polovice mozga začu se „hej, a revitalizacija ruralnog……i ostale priče kako bi mogli i da je to svjetski hit – iz gradova u sela, kao nekada u Rumunjskoj “.

Kako je, logično da se očito nešto prikrije,riječ revitalizacija tuđica, brzo pronađoh hrvatske izričaje kao što su oživljavanje, vraćanje prvotne živosti, preporođenje i očito primjećujete da se suštinski ne radi o zgradama, stoci, biciklističkim stazama, skakanju s drveta i sl. nego o procesu gdje je u prvom planu čovjek. Običan, inače kao da drugačiji postoji, ČOVJEK.

Istina Bog, u ruralnom prostoru treba i vrtić i vodovod i struja i načelnik općine, treba i ministrica Žalac ili već netko treći, ali ako nema ČOVJEKA sve je uzalud. Tome svjedoči suludo obnavljanje kuća porušenih u ratu koje sada zjape prazne, čak zastrašujuće i avetinjski strašne. Umjesto da se dovelo ČOVJEKA pa onda išlo graditi….. ali to je završena priča.

I sada u hrvatskom ruralnom prostoru zjape nove ali još više straše starije kuće čiji su nekadašnji ukućani od ledine tj. lokalnog groblja do Amerike. I kako onda nešto promijeniti? Može li se i treba li pokušati?

Koristeći za odlazak na posao tramvaj kao prometalo npr. od Prečkog do Dubrave, u najboljem slučaju vam treba 50 minuta. Tako nekako je i samovozom ako mu niste ugradili krila. Pa ja lijepo od Dubrave zavrtih krug udaljenosti pretvoren u minute i dođoh do ispod Ivanić Grada. Pa polako počeh čačkati i nazivati prodavatelje. Kada sam skupio dovoljno tj. kritičan broj da opravdam troškove puta i usputne klope, krenuh sa svojom životnom suputnicom u razgled.

I već kod prve polusrušene kuće i u koprive i drugo raslinje zarasle gospodarske zgrade, moja suputnica ushićeno zacvrkuta „to je ono što želim-o“ što ja kao pravi trgovac iz kvote poštene inteligencije i k tome muško jednostavno odbih. Poslije nekoliko takvih predivnih izleta zahvaljujući Božjoj providnosti dođosmo u Posavke brege, susedstvo Ivaći grada samo preko autoceste . Još veća sreća da smo bili preporučeni gđi Milki i……. da skratim, kupovina je bila na vidiku.

Nakon povratka doma i konzultacija sa sveznajućim prijateljem Zecom, on iz glave ja pomoću računala, troškovnik je vrlo brzo bio gotov. Sam susret s vlasnicom hižeje bio više zbog kave jer je kupnja/prodaja u našim glavama davno bila gotova.

Krasna kućica u renoviranju s 1.500 kvadrata zemlje, a koja se nalazi 4 minute od središta Ivanić grada i 35 minuta od centra Zagreba. A u selu na 300 m sve što nam treba sada kao što su ambulanta, ljekarna, škola, vrtić, birtija, crkva pa i groblje, za ubuduće.

Pustite Coronu, raditi se mora te sadašnji izračun obnove s uključenim troškovima svih priključaka (voda, plin….) i privedena stanovanju pokazuje da će ukupna iznos biti daleko ispod cijene „slatke garsonjerice“ u Zagrebu. Pa kada se pridoda i pomoćna nastamba, sjenica, ……., to je još daleko ispod cijene „garsonjerice“. A u međuvremenu je i nekoliko mladih kojima sam pričao o svome iskustvu počelo istraživati i voljni su nešto slično učiniti, a to nema cijenu.

I da privedem kraju priču, pokušah naći nešto i za sebe u POS-u. Ništa. Pokušah pronaći nešto u pomoći lokalne zajednice. Ništa.

A što bi se danas moglo učiniti kada je i kriza uzrokovana Covidom 19 pokazala da značajan dio nas može raditi i dalje od svojih ureda. A istovremeno je, što smo i spomenuli,  u prodaji značajan broj nekretnina koje su zbog izgrađene cestovne infrastrukture došao u naručje Grada.

Jedan i to značajan dio bi mogla napraviti središnja vlast s tzv. poticanom kućegradnjom u ruralnim prostorima. Za one koji su tamo ali i za one koji žele doći živjeti pa i raditi u ruralnim sredinama.

Zadnji puta se ta ideja spominjala u jedinom suvislom programu jedne stranke tj. u „Preporod hrvatskog sela“daleke 2007. godine, programu gdje je najveći obol dao prof.dr.sc. Damir Kovačić,a i uz moje malo sudjelovanje. Na žalost, zbog nekoliko fotelja ali i protivljenja svega i svakoga pa čak i vječnog Vilima Ribića koji „vizionarski“ kaže da je „HSS-ov zahtjev za 24 milijarde kuna za poljoprivredu skupa ucjena jer se za isti novac može izgraditi 1200 novih osnovnih i srednjih škola, zajedno sa sportskim dvoranama. To što radi HSS pravi je skandal, a HDZ i SDP se ponašaju užasno jer pristaju na takvu ucjenu, iako znaju da će ona ugroziti ulazak Hrvatske u Europsku Uniju. Problem je u tome što, ako toliki novac ulažemo u poljoprivredu, neće biti investicija u obrazovanje i znanost i odričemo se ideje o Hrvatskoj kao zemlji znanja“. A u tih 24 milijarde značajan dio je bio za poticanje kućegradnje, ali i očuvanje cijelog ruralnog prostora.

Kako je sve prošlo, znamo a Vilim je živ, zdrav i s visokim primanjima. I ne zaboravimo da je samo u 2019. godini ukupno isplaćeno poljoprivrednih potpora od blizu 6 milijardi kuna. Simpatično.

Drugi dio bi mogla učiniti lokalna samouprava-vlast koja bi barem u dijelu komunalija mogla sudjelovati jer „priključak se jednom plati a potrošnja je stalna“ kao što su stalni i prirezi i porezi od povećane potrošnje. Naravno kod toga razlikujući kuću za odmor i kuću za stalno življenje.

Razina pomoći se može vezati i s drugim elementima kao što je dob, zanimanje i slično. Za one koji bi se pokrenuli poslove u poljoprivredi ili druge poslovne aktivnosti te olakšice bi bile znatnije.

Na ovaj način bi se povećao promet nekretnina te dio sredstava upumpao u daljnju potrošnju, a porasla bi i potrošnja na razini lokalne zajednice gdje bi došli novi stanovnici. Ništa manje značajno je da bi se smanjio pritisak na gradska središta, u ovome slučaju Zagreb.

I ne zaboravimo poljoprivrednu proizvodnju na malim okućnicama koja bi jednima bila rekreacija i primjena slogana „do polja do stola“ ili da bolje zvuči „Short supplychains“, a za one koji će novim stanovnicima sela dolaziti u posjet još i čuvanje „osjetila na domaće sorte i pasmine“.

I odluka je na svima. Možda nas i Covid 19 a možda i Covid 22 na to podsjeti i prisili.