SAMODOSTATNOST u proizvodnji hrane –iluzija ili imperativ svake države

U bilo kojoj krizi, a pogotovo ovako velikoj globalnoj zdravstvenoj krizi, proizvodnja hrane ali i ostali dijelovi lanca vrijednosti su prepoznati kao ključni i prioritetni sektori

Autor: Zvjezdana Blažić

Kada ste se posljednji put zapitali odakle dolazi hrana na vašem tanjuru? Ako ste poput većine potrošača,  onda je zasigurno prošlo puno vremena od kad ste postavili ovo pitanje, ako ste ga uopće ikad i postavili. S ovom tvrdnjom do prije nekoliko mjeseci, odnosno do pojave pandemije korona virusa većina bi se složila.

Cijeli tekst pročitajte na linku  časopisa PERSPEKTIVE koji možete naći OVDJE

Industrijalizacija proizvodnje hrane jedno je od velikih dostignuća moderne povijesti koja je stvorila situaciju da većina potrošača rijetko razmišlja o tome kako hrana dolazi do naših stolova. Globalni prehrambeni sustavi su postali učinkoviti od proizvodnje do isporuka iz svih krajeva svijeta, a globalizirana poljoprivredna i prehrambena industrija je optimizirana za isporuku prave količine hrane u pravo vrijeme na bilo koje mjesta gdje je to bilo potrebno. Prije pojave COVID-a 19  samo su rijetki dovodili u pitanje prehrambenu sigurnost jer je poljoprivredno-prehrambeni lanac bio snažno integriran i djelovao gotovo savršeno  na internacionalnoj razini.

Danas blokada bilo koje vrste opskrbe gotovim proizvodima, sirovinama, ambalažom ili protoka ljudi ugrožava opskrbu tržišta hranom i može dovesti do poremećaja poslovanje velikog broja gospodarskih subjekata. Lanac opskrbe hranom u kratkom je vremenu od pojave globalne pandemije postao krhka karika sigurnosti. Covid- 19 i globalna ekonomska kriza otkrili su vrlo zabrinjavajuću činjenicu da svijet ipak nije u potpunosti spreman za prehrambenu sigurnost. Složeni globalni sustavi koji su stvoreni u doba ubrzane globalizacije pokazali su da se ipak mogu brzo urušiti, a u takvim uvjetima mijenjaju se i odnosi na globalnom nivou pa  paradigma “što brže i što jeftinije” više nije najvažnija za lanac opskrbe već je ključni imperativ postao njegova otpornost.

U bilo kojoj krizi, a pogotovo ovako velikoj globalnoj zdravstvenoj krizi, proizvodnja hrane ali i ostali dijelovi lanca vrijednosti su prepoznati kao ključni i prioritetni sektori što uključuje ne samo proizvodnju hrane i pića, već i sirovine, ambalaža i ambalažni materijali (koji su između ostalog bitni za sigurnost hrane i transport), hrana za životinje i hranu za kućne ljubimce te se tom lancu moraju osigurati dodatna sredstava za nesmetano funkcioniranje. Očuvanje jedinstvenog tržišta EU postala je jedini jamac da će EU biti opskrbljena dovoljnim količinama kvalitetne hrane.

Brojni sektori na udaru krize

Pandemija COVID-19 otvorila je brojna pitanja, a traže se i  alternativna rješenja globaliziranom gospodarstvu.  Mnogi su sektori izloženi teškim udarcima zbog iznenadnih šokova potražnje, kratkoročnih nestašica u ponudi radne snage i pooštravanja međunarodne trgovine i dr. Snažni reflektori usmjereni su i na prehrambenu industriju i postavljena su mnoga važna pitanja o tome kako proizvodimo i konzumiramo hranu. Već sama činjenica da je novi koronavirus nastao na kineskom tržištu hrane, da se počeo širiti sa tržnice gdje se ljudi opskrbljuju hranom, postavlja sve važnije pitanje  kakvu hranu jedemo, kako je proizvodimo i gdje je kupujemo. Zato je sada pravo vrijeme da se zaustavimo i razmislimo o tome kako možemo stvoriti otporniji budući prehrambeni sustav. U smislu ugroze u opskrbi hranom ponovo se aktualizira i pitanje samodostatnosti u proizvodnji hrane.

Važnost samodostatnost

Samodostatnosti hrane postaje tema u brojnim zemljama kod svake veće krize pa je tako bilo i 2007–2008 godine, jer su se države i tada nastojale zaštititi od nestabilnosti na svjetskim tržištima hrane. Samodostatnost hrane često se u političkim krugovima predstavlja kao izravna suprotnost međunarodnoj trgovini hranom, a ekonomisti je često kritiziraju kao pogrešan pristup sigurnosti hrane koji političke prioritete stavlja ispred ekonomske učinkovitosti.

Organizacija UN za hranu i poljoprivredu FAO definira samodostatnost poprilično široko: “Koncept samodostatnosti hrane općenito podrazumijeva u kojoj mjeri država može zadovoljiti svoje potrebe za hranom iz vlastite domaće proizvodnje.”

Često se pojam samodostatnosti povezuje i sa pojmom sigurnosti hrana. No to su dva potpuno odvojena pojma.

FAO i Svjetski summit o hrani definirali su sigurnost hrane na sljedeći način: „Sigurnost hrane postoji kada svi ljudi u svako doba imaju fizički i ekonomski pristup dovoljnoj količini sigurne i hranjive hrane koja zadovoljava njihove prehrambene potrebe i  prehrambene navike za aktivan i zdrav život. “

Samodostatnost je samo jedan dio u osiguranju sigurnosti hrane u kojem je zastupljen zdravstveni aspekt, klimatske promjene, egzistencija, trgovina, nejednakosti, kultura hrane i prirodna bogatstva poput zdravlja tla, vode i bioraznolikosti. 

Sve se zemlje oslanjaju na uvoz barem za dio svoje potrošnje hrane, uključujući velike izvoznike hrane koji proizvode daleko više hrane nego što je potroše. S obzirom na rasprostranjenost trgovine u današnjoj globalnoj ekonomiji, pragmatičnije razumijevanje samodostatnosti hrane je domaća proizvodnja hrane koja je jednaka ili premašuje 100% potrošnje hrane u zemlji. Unutar ove definicije nije isključena trgovina, jer je samodostatnost hrane definirana omjerom proizvedene hrane i hrane koja se konzumira na domaćoj razini. Ovako shvaćena, samodostatnost hrane nije nužno usredotočena na mjesto uzgoja određene hrane, već na domaći kapacitet proizvodnje hrane u zemlji. Prema ovoj definiciji, samodostatne zemlje i dalje mogu provoditi određeni stupanj poljoprivredne specijalizacije kako bi tom hranom trgovale s drugim zemljama. Ključna je stvar da zemlje samodostatne hrane proizvode količinu hrane koja je jednaka ili veća od količine hrane koju konzumiraju.

Stopa samodostatnosti hrane definirana je kao omjer domaće proizvodnje hrane i potrošnje hrane (FAO 2015). Viša stopa samodostatnosti postavljena je kao cilj poljoprivredne politike u mnogim zemljama. Veće oslanjanje na domaće tržište hrane smatra se manje rizičnom strategijom za izbjegavanje kolebljivosti cijena hrane i nesigurnosti uvoza hrane.

Samodostatnost – slučaj Hrvatska

Proteklih mjeseci razvila se snažna diskusija o tome da je Hrvatska ovisna o uvozu hrane te je korona kriza podigla svijest o potrebi proizvodnje hrane za vlastite potrebe te osvijestila želju potrošača da više konzumiraju domaće proizvode. Kada je krenula epidemija krajem veljače, očekivalo se da će se barem trendovi u uvozu i izvozu hrane početi mijenjati i okrenuti negativna kretanja koja su prisutna godinama. Procjene govore da će rast uvoza možda biti ublažen u idućim mjesecima , ali se uvoz sigurno neće značajnije zaustaviti jer ne proizvodimo dovoljno hrane za vlastite potrebe.

Danas je Hrvatska samodostatna samo u nekoliko poljoprivrednih proizvoda. U proizvodima ratarstva ostvarujemo vrlo visoku stopu samodostatnosti  koja se kod žitarica kreće oko 120 posto,  a 2018 godine je bila i preko 140 posto. Najznačajnija ratarska kultura kukuruz ostvaruje stopu od 140 posto, a pšenica čak 160 posto.  Kod uljarica su rezultati još značajno bolji pa se samodostatnost penje preko 300 posto, a kod soje i 500 posto. Na žalost, već u prvom stupnju prerade vidljivo je da su nam lanci vrijednosti u proizvodnji od uljarica do proizvodnje ulja nepovezani i da ne ostvarujemo potrebnu dodanu vrijednost.  Tako  bilježimo samodostatnost u uljanim pogačama manju od 30 posto , a u proizvodnji ulja blizu 72 posto. Kod proizvoda stočarstva samodostatnost se kreće ispod 70 posto, kod govedskog mesa 71 posto, svinjskog mesa manje od 50 posto, a piletine između 80 i 90 posto ( fluktuira po godinama ).

U proizvodnji mlijeka i mliječnih proizvoda samodostatnost nam pada ispod 50 posto. Kod proizvodnje povrća i voća smo samodostatni u samo nekoliko kultura. U povrću se samodostatnost kreće oko 60 posto, a samo u proizvodnji kupusa smo blizu samodostatnosti. Kod voća smo samodostatni u  proizvodnji mandarina, višanja, a i u boljim klimatskim godinama i u proizvodnji jabuka. Kod voća je samodostatnost oko 50 posto, ali treba uzeti u obzir da veliki dio potrošnje u voću zauzimaju banane i agrumi za koje nemamo prirodne pretpostavke za vlastiti značajniji uzgoj.

Hrvatska robna razmjena pokazuje izrazito lošu sliku konkurentnosti poljoprivrednih proizvoda i zabrinjavajuću strukturu proizvodnje. Kada uzmemo u obzir da smo zemlja malih posjeda, na kojima je teško opravdati proizvodnju ratarskih kultura, koje za ostvarenje prosječnih prinosa zahtijevaju znatno veće poljoprivredne površine, onda postaje još teže opravdati ovakvu strukturu poljoprivrede. Mogli bismo zaključiti da su naši proizvođači skloni jako niskim rizicima i malim ulaganjima u poljoprivredu.

 Za voćarsku i povrtlarsku proizvodnju nemamo osigurano neophodno navodnjavanje, nemamo tehnologije zaštite od tuče, mraza i suše, zbog čega su rizici proizvodnje u dosta teškim i vrlo promjenjivim klimatskim uvjetima visoki. Kod proizvoda stočarstva izuzetno su velike razlike u produktivnosti tako da su proizvodi iz uvoza uglavnom bitno jeftiniji te naši proizvođači teško mogu konkurirati svojim cijenama i potrebnim količinama.  Hrvatski neudruženi proizvođači često nemaju potrebne količine za redovnu isporuku u trgovačke lance, a udruživanju se i dalje opiru.

Samodostatnosti kao cilj u proizvodnji poljoprivredno-prehrambenih proizvoda trebalo bi u budućim Strategijama poljoprivrede, ali i Strategijama razvoja Hrvatske posvetiti veću pažnju jer je strateški izuzetno važno za svaku zemlju, koja može proizvesti hranu, da je proizvodi za vlastite potrebe. Poljoprivreda ima u tom smislu i stratešku sigurnosnu komponentu. S obzirom na to da imamo vrlo dobre prirodne pretpostavke za proizvodnju gotovo svih poljoprivrednih proizvoda trebali bi si postavili cilj  dostizanje višeg stupnja samodostatnosti u proizvodnji najvećeg broja proizvoda te time osigurati opskrbu domaćeg tržišta domaćim proizvodima. Treba uzeti u obzir da imamo snažnu prerađivačku industriju koja ima potrebe za domaćim sirovinama dok danas uglavnom počiva na sirovinama iz uvoza.

Strategija poljoprivrede

Za rast hrvatske samodostatnosti u proizvodnji hrane, osim povećanja proizvodnje, udruživanja te horizontalnog i vertikalnog povezivanja u cijelom lancu od proizvodnje, otkupa, plasmana i prodaje te izvoza, za konačan uspjeh domaće poljoprivrede potrebno je, među ostalim, izraditi i cjelovitu Strategiju marketinškog nastupa domaćeg poljoprivrednog i prehrambenog proizvoda. Ovakvu snažnu strategiju treba potom i dosljedno te dugoročno primjenjivati, a kada se ispune i svi drugi preduvjeti strateškog zaokreta, otklonit će se mogućnost izgovora domaće maloprodaje zbog čega na policama prodaju uvozne robe.

Pandemija Covida 19 otvorila je brojna pitanja o samodostatnosti i potrebi za boljom organizacijom proizvođača.  Zbog straha od mogućih prekida u lancu opskrbe te potencijalnih prijetnji nestašica  koje su se pojavile iznenada i bez najave i trgovački lanci sve više traže  prostor za bolju suradnju, koju bi sada trebalo iskoristiti. Većina trgovačkih lanaca u trenutku ovih prijetnji okrenula se domaćim proizvođačima te ih pozivala da im se priključe u opskrbi. No treba naglasiti ono što je ključno, trgovci upućuju male proizvođače  da se otkup i prodaja poljoprivrednih proizvođača odvija preko njihovih većih partnera,  otkupljivača odnosno snažne distribucije koji objedinjuju ponudu i na način kako to trgovina traži  tako da mogu pružiti uslugu pakiranja, skladištenja i distribucije.

Ministarstvo poljoprivrede je u završnoj fazi izrade Strategije poljoprivrede i ribarstva Republike Hrvatske, te je izrađen dokument koji opisuje viziju i plan provedbe strateške transformacije poljoprivrede i ruralnog prostora u Hrvatskoj za razdoblje 2020.-2030.  Za sada u strateškim dokumentima Hrvatska nije potencirala niti u jednom segmentu podizanje samodostatnosti u proizvodnji hrane.

Covid-19 pruža priliku da ozbiljno razmislimo o načinu na koji proizvodimo i konzumiramo hranu te da se okrenemo značajnije domaćoj proizvodnji. Takav cilj trebao bi biti i sastavni dio Strateške vizija za poljoprivredu i jedan od strateških ciljeva u narednom desetogodišnjem razdoblju.