Iako šljiva predstavlja sve traženije koštunjavo voće na tržištu EU zemalja, posebice onih skandinavskih, Njemačke i Velike Britanije, Hrvatska ni u ovoj proizvodnji ne uspijeva postići dobre proizvodne rezultate, a posljednjih godina zbog različitih tržišnih poremećaja čak i pojedini veći proizvođači odustaju i prestaju s uzgojem šljive. Hrvatska proizvodnja ostvaruje velike oscilacije koje su se posljednjih godina kretale od najviše – 14.487 tona u 2018. godini, do nešto više od 8.000 tona koliko je urod bio u 2014. godini. Ove se godine zbog mraza i lošeg vremena ponovno očekuje lošija proizvodnja nego prethodnih godina. Trenutna ponuda konzumne šljive, koja je velikim dijelom zamjena za nektarine i breskve koje imaju vrlo visoku cijenu, ove je godine dobra. No, na tržištu dominira uvozna konzumna šljiva čija se cijena kreće od sedam do deset kuna za kilogram, pokazala je analiza Smartera, konzultantske tvrtke specijalizirane za poljoprivredu i prehrambenu industriju.
“Za razliku od Hrvatske čija proizvodnja šljiva ne pokazuje znakove oporavka i rasta, susjedne zemlje poput Srbije, BiH, pa i Sjeverne Makedonije i Rumunjske uspješno razvijaju svoju proizvodnju te, uz konzumnu šljivu, sve više plasiraju i izvoze različite proizvode na bazi ovog voća – od rakije, sušenih šljiva i kompota do pekmeza. Susjedna Srbija proizvodi oko 500.000 tona šljiva, proizvodnja u BiH kreće se od 150.000 do 200.000 tona, dok je Rumunjska također na 500.000 tona, pri čemu su u 2018. imali rekordnu proizvodnju od čak 830.000 tona. Podaci Državnog zavoda za statistiku za Hrvatsku pokazuju da je još 2008. godine ova proizvodnja dosezala 48.614 tona, od čega je više od 32.000 tona bilo za vlastite potrebe u ekstenzivnom uzgoju, dok su se 2019. proizvele samo 9.403 tone”, ističe stručnjak Smartera Miroslav Kuskunović.
Uvozimo ogromne količine
Svi hrvatski podaci pokazuju da je proizvodnja voća u Hrvatskoj u strukturnim problemima koji su uvjetovani neinvestiranjem u nove tehnologije, sorte, moderne nove nasade, osiguranje voćnjaka te u pokušaj da se osmišljavanjem i proizvodnjom proizvoda više cjenovne kategorije ova proizvodnja pokuša revitalizirati. Jedan je od ključnih problema i to što se vjerojatno veliki dio ove proizvodnje i prerade (posebice u rakiju i pekmeze) odvija u sivoj zoni koju je teško kontrolirati. Sve ovo upućuje na to kako je za ovu, kao i za druge proizvodnje, potrebno izraditi kvalitetnu strategiju te analizu gdje se i kakve sorte mogu proizvoditi, napraviti procjenu o tržišnoj konkurentnosti, regionalizaciji, potrebi investicijskih ulaganja te integraciji koja će omogućiti proizvođačima da pronađu priliku u plasmanu ovog sve traženijeg voća na EU tržištu. Izuzetno je važno pronaći način da se domaće potrebe za šljivom kao sirovinom za prerađivačku industriju, koja ima snage za znatnije izvozne iskorake i daljnji razvoj proizvoda s dodanom vrijednošću, poveže s domaćom proizvodnjom šljive, ocjenjuju u Smarteru.
Prema službenim podacima, šljiva se uzgaja na 4.500 hektara, uglavnom u Slavoniji i Baranji. Prošle je godine uvezeno svježih šljiva u količini od 2.535 tona vrijednih 1,5 milijuna eura, dok je izvoz bio 845 tona za samo 540.000 eura. Najviše šljive stiglo je iz Srbije – 913 tona, Moldavije – 619 tona i Sjeverne Makedonije – 427 tona. Uz one u svježem stanju, uvozimo i ogromne količine osušene šljive. Tako je prošle godine stigla količina od gotovo 1.000 tona, vrijedna više od dva milijuna eura, od čega dvije trećine dolazi iz Čilea i Srbije. Hrvatska je prošle godine 389 tona konzumne šljive izvezla u Sloveniju, gdje je završilo i 57 tona osušene šljive.
Oskudan plantažni uzgoj
Iako je proizvodnja šljiva jedna od isplativijih voćarskih kultura, elementarne nepogode, ekstenzivan uzgoj i premala ulaganja te zapušteni voćnjaci, koje je prije nekoliko godina poharala i šarka, samo su neki od razloga zašto su, uz potrebe tržišta, i domaća prehrambena i industrija pića sve gladnije za kvalitetnom domaćom šljivom zbog čega su okrenute uvozu. Prema nekim procjenama, Hrvatska godišnje uveze samo oko 5.000 tona melase od šljiva za potrebe proizvodnje jakih alkoholnih pića, pretežno rakije. Kada uzmemo u obzir da je šljivovica jedan od prepoznatljivih proizvoda koji se rado konzumiraju u turističkoj potrošnji te kontinuirano ima dobre izvozne pokazatelje, bilo bi nužno da se znatno poveća domaća komponenta u ovom proizvodu. Domaći proizvođači jakih alkoholnih pića i drugih prerađevina svojom nabavnom politikom također mogu imati ulogu jačanja proizvodnje šljiva u RH.
“Kada se uđe u dublju analizu, dolazi se do poraznog podatka da je samo nekoliko stotina hektara pod plantažnim uzgojem, što je s dobrim agrotehničkim mjerama jedan od preduvjeta za sigurne i dobre prinose svake godine, pa se događa da tek svake treće imamo dovoljno šljiva za pekmez, kompot i rakiju, a konzumna je kategorija još upitnija”, naglašava Kuskunović.
Ogromna potražnja na europskom tržištu
Sve europske analize pokazuju da je šljiva najperspektivnije koštunjavo voće za izvoz u Europu. To je voće koje se najviše uvozi od neeuropskih dobavljača, a opskrba se tijekom godina znatno povećavala jer lokalna proizvodnja često traje i ograničena je na ljeto. Njemačka i Velika Britanija pružaju najviše prilika za izvoz.
Uspješna sezona šljive podložna je dobrim klimatskim uvjetima, a u Europi mnogi proizvođači ovise upravo o tome, posebno u Španjolskoj i Italiji, koje isporučuju većinu šljiva u Europi. Mraz i prekomjerna kiša drastično su smanjili europsku opskrbu šljivama posljednjih godina, a izvansezonska opskrba također je naišla na probleme zbog suše u Južnoj Africi, glavnom dobavljaču šljive izvan Europe. To je stvorilo mogućnosti za alternativne dobavljače kao što su Čile, Moldavija, Srbija, Sjeverna Makedonija i BiH, koje su se posljednjih godina pozicionirale na tržištu kao veliki izvoznici s izuzetno povoljnim cijenama. Breskve, nektarine i šljive najkonzumiranije su koštunjavo voće u Europi. Tržišna vrijednost za šljive u EU premašuje 300 milijuna eura.
Njemačka – najveće krajnje tržište svježih šljiva
Šljive se u europskim zemljama konzumiraju svježe i koriste se u raznim prehrambenim pripravcima poput suhih šljiva, marmelade ili rakije. Daljnja inovacija u razvoju sorti, boja i okusa mora pomoći industriji šljive da održi svoje tržište te da na izvoznim tržištima postigne dobru cijenu. Hrvatski proizvođači imaju priliku da se udruživanjem i povećanjem proizvodnje te investiranjem u nove proizvode dodane vrijednosti okrenu izvozu, a to je moguće ostvariti ponajprije putem domaćih otkupljivača, ali i trgovačkih lanaca koji posluju u Hrvatskoj, a čija tržišta imaju ogromnu potražnju i visoke cijene ovih proizvoda. Primjerice, Njemačka je najveće odredišno tržište za izvoz svježih šljiva, ali baš kao i druge zemlje, vanjska je potražnja povezana s lokalnom proizvodnjom. Njemački kupci prednost daju njemačkim šljivama, zatim europskim te na kraju šljivama koje se uvoze iz zemalja izvan Europe. Njemačka je u 2018. godini uvezla čak 43.000 tona, od čega polovicu iz Italije i Španjolske. Južna Afrika bila je najveći neeuropski dobavljač (izvan sezone) s 4.800 tona.
Uvoz šljiva u Veliku Britaniju, koja ima malu domaću proizvodnju, smanjio se u proteklim godinama, ali je ova zemlja i dalje drugi najveći uvoznik, s relevantnim količinama od neeuropskih dobavljača.
Nizozemska je trgovačko središte za uvoz mnogog voća izvan sezone i najveća je zemlja uvoznica šljiva neeuropskog podrijetla. Šljive uglavnom uvoze od siječnja do travnja, prije početka španjolske sezone. Francuska je jedna od glavnih potrošača šljive u Europi, a uvoz čini samo mali dio ukupne potrošnje koji se kreće oko 15.800 tona, što je samo osam posto francuske potrošnje. Većina uvoza stiže iz Španjolske (9.200 tona).
Unatoč tome što je Poljska jedan od većih europskih proizvođača, ona je i veliki uvoznik šljiva. Kada su lokalni prinosi niski, uvoze se dodatne šljive, a cijena je važan čimbenik u opskrbi Poljske. Niži prinosi nadoknađeni su sve većom opskrbom iz Španjolske i Moldavije.
Ovih nekoliko tržišta pokazuje da postoji dobra prilika da Hrvatska na zajedničkome europskom tržištu iskoristi mogućnosti izvoza, ali mora se napraviti značajna promjena u proizvodnji, otkupu i preradi. Treba ponuditi dovoljne količine, kvalitetu i konkurentne cijene. Naravno, ništa se ne može napraviti bez bolje organizacije, udruživanja te strateškog promišljanja ove proizvodnje, zaključuje se u analizi Smartera.